Fantastična drama, Italija, Francuska, 136′, 2024, red. Paolo Sorrentino, gl. Celeste Dalla Porta, Gary Oldman, Stefania Sandrelli
Radnja filma Parthenope vrti se oko naslovnog lika odnosno njezinog života – od rođenja tijekom 50-ih godina prošlog stoljeća pa sve do danas. Riječ je o feminističkom epu, lišenom bilo kakvog junaštva, ali prepunom neumoljive strasti za slobodom. Radnja se odvija tijekom ljetnih mjeseci na suncem okupanom otoku Capriju koji predstavlja sinonim za lakomislenost mladosti. Film prati i ostale likove iz Napulja – muškarce, žene, voljene i nevoljene, s iluzijama i bez njih, njihovu melankoliju i tragičnu ironiju. Život, bez obzira bio običan ili pamtljiv, zna biti poprilično dug, a prolazak vremena nudi široku lepezu emocija. U pozadini svake priče i prikazanja koji film donosi nalazi se Napulj, neizrecivi grad koji istovremeno opčinjava, očarava, nasmijava, ali i zna duboko povrijediti sve i svakoga. Nasmijana Parthenope prisjeća se djetinjstva i svoje braće. Njezin profesor antropologije smatra je briljantnom studenticom. Razmišlja o tome da postane glumica, ali ne nalazi inspiraciju u svom ekscentričnom učitelju glume. Pita se bi li mogla postati esteta i susreće pijanog pisca Johna Cheevera, čijem se radu divi. Ili možda može započeti romantičnu avanturu s neuglednim biskupom
U talijanskim kinima film Parthenope postao je pravim box office hitom i uvjerljivo najgledanijim uratkom Sorrentinove dosadašnje redateljske karijere, prestigavši čak i njegov najhvaljeniji film Velika ljepota. Parthenope je do danas samo u talijanskim kinima utržio više od 8 milijuna dolara što ga je učinilo drugim najgledanijim talijanskim filmom godine u kinima u Italiji. Logično je za pretpostaviti da film najbolje prihvaćen u južnim dijelovima zemlje gdje se radnja filma i odvija jer se lokalno stanovništvo sasvim sigurno bez većih problema može poistovijetiti s pričom samog filma: „Napulj je idealno mjesto s kojim zavaravamo sami sebe da živimo divne, nepredvidive živote“, izjavio je Sorrentino: „Mjesto gdje se naša životna priča čini – da upotrijebim onu savršenu Manganellijevu metaforu – poput donje strane tepiha: možemo naslutiti dizajn, ali ga ne možemo sasvim vidjeti“, za svoj film kaže Sorrentino.